onaj "like a crap" feeling...

21 svibanj 2015

I tako prolaze mjeseci, dani, sati, sekunde... kosa postaje duža, dani kraći, snove zamijenjuje realnost i sve se oko tebe nekako mijenja, a ti stojiš na mjestu... mislim da je većini poznata ova faza...
Upravo sam izvaljena ko krava u krevetu, tipkam na svoj novi fensi šmensi gejmerski laptop, brojim kalorije koje sam danas požderala, čitam članke na fittnes.hr i razmišljam o tome kak mi je prije bilo kul imat samo malo guze i to je to... cecke- nula bodova... al rebra su ispadala, trbuh je bio popločen, nije bilo muffin topa... pa koji k... ja da se razvijam i postajem sve ženstvenija, ne, ja se gojim... stanem na vagu, 5% više masti u organizmu nego god prije... jebemti...
i tako dok se ja živciram vrijeme prolazi... nekada sam bila predana... ustajala ujutro u isto vrijeme, obavljala svoje dužnosti i prije zadanih rokova, trenirala svakodnevno s tvrdoglavom voljom i nisam se dala...
ne znam kaj se to treba desit čovjeku da samo stane i ostane stajat... žedna sam svijeta, pomicanja svojih granica, žedna sam sebe u novim situacijama....

i onda dolazim do srži svega... gdje je zapelo? iako su mi postavili dijagnozu hipotireoze i hashimota i to gadno zajebava moje tijelo, neću se izvlačit na to... onak, imam simptome ko trudnice uglavnom, ali to nije nešto što bi čovjeka trebalo zaustavit... sve je u glavi... al fakat je... ako tamo negdje postoji atletičarka koja s epilepsijom trči utrke, onda bi bilo jako licemjerno da ja cvilim u vezi sebe... i ne budem...
bolesti stitnjace uglavnom su vezane uz loš lifestyle... YOLO posljedica... tako da sva ona opijanja, divljanje, koje kakve supstance sa strane, sve to dolazi na naplatu,... i sad se snalazi kako znaš...
kao što rekoh sve je u glavi... ispadanje iz ravnoteže nije uvijek loše... nekad je to posljedica ostajanja u ravnoteži... nemreš se krivit i nabijat sam sebi to na nos jer to je stupica da zapadneš u stanje gdje ćeš sam sebe okrivljavat i vrtit to stalno iznova...
ništa nije crno/bijelo... sve su to nijanse kojih toliko ima da se nekad ni ne primjete na prvu...
prvo i osnovno kad se desi tak neki trenutak da sam sa sobom zaglaviš prvo si oprosti... oprosti to kaj se to sad tak i tak desilo i priznaj si da si zaglavil... i onda posloži se i kreni dalje... gdje si zabrljal... onaj trenutak prije toga... podsjeti se za kaj se boriš... definiraj cilj... i kreni polako...
život su male stvari... sitnice... taj neki divlji broj trenutaka, energije, živčanih impulsa, misli, odluka, reakcija.... I sumom tih određenih intervala ostvaruju se ciljevi...
Zacrtaj si nešto, budi predan i to je to...
Svaka moja odluka da navečer navučem tenisice i istrčim 10 km, za svako nepojedeno pecivo, svako budenje u 6 ujutro da uhvatim korak sa nadolazećim rokovima, svaka neprospavana noć da bi se postigao cilj u koji sam dugo ulagala...
Svaki taj da ili ne prezentira osobu koja ga izgovara... budi karakter, stani iza svojih da i ne... budi uporan... budi svoj osobni najbolji prijatelj... budi tvrdoglav oko svojih ciljeva... budi svoj ratnik...
Svaki put kad se javi taj like a crap osjecaj sjeti se da je to slika drugih o tebi i da to nije ono tko ti jesi... jer ti u ovom trenutku možeš donijeti bolju odluku za sebe.... drugi su uvijek bili manje važni jer ti si svoj svemir... da nema tebe ne bi bilo ničega jer ne bi bilo receptora koji bi upili sav taj svijet... Kad vidim ovu fotku:


uvijek si mislim da je to najjebenije najgora poruka bilo kome ikad... onak, to je reminder da nisi bitan jer si mali i ne značiš ništa u ukupnoj kreaciji... a značiš....značiš jako puno jer si ti kreacija...
zato kreni danas, pretvori svoje ideje u dijelo... živi kako želiš, ostvaruj se, rasti, budi ono što jesi...i budi zahvalan što jesi...

Ovo je prvenstveno poruka meni... ako još kome ima smisla meni je drago...

Shienaa

Ženo, voli se, jako se voli!

21 ožujak 2015

Ljepota je prekrasna. I ljepota je svugdje, samo negdje moraš malo duže buljiti da ju uočiš. Pojavljuje se u razno raznim oblicima, razno raznim bojama, okusima, mirisima, dodirima...
ljepota u prirodi, ljepota ljudi, ljepota svega onog što ljudske ruke naprave...
No, najviše se uvijek slavi i slavit će se ženska ljepota. Feministična ljepota o kojoj su spjevani toliki stihovi, obljubljena u toliko napisanih redaka, slavljena kroz figurice boginja, gipka i putena na toliko različitih načina..
Od kad sam ušla u pubertet i počela otkrivati seksualnost uvijek su me privlačile i žene. I nisam imala svoj tip žene. Bile su i plavuše i brinete i crvene i kovrčave i kratko ošišane, bile su i punije i štrkljice, al uvijek su imale neku crtu u karakteru koja me privlačila i usklađivala se s vanjštinom.
No rijetko koja da je bila zadovoljna sobom.
Kako se mijenjaju vremena tako se mijenja i standard ljepote.
Današnji standard prosječne ljepote kod žena je proporcionalnost... znači, što si proporcionalnije izgrađen to se sviđaš većem broju žitelja ove naše lopte.
Moram priznat da sam u trenutku kad sam prije par godina otkrila da postoje modeli samo za stopala ili za ruke, vrat što li ga već, ostala u šoku. Nije mi to prirodno i ne dobiva potvrdu mog inače otvorenog i prilagodljivog uma. O photoshopu da ne govorim.
Mislim, sve mi želimo izgledati što ljepše, prikrivamo neke sitne nedostatke, ali ono, come on, ti nisi taj photoshop i ako nisi zadovoljna s onim što vidiš svaki dan u ogledalu find a way and change it. Simple as that.
Ne volim ta serviranja i trpanja žena s tim nekim mjerama i normama. To čini žene nesigurnima i nesretnima, a na svijetu nema ništa ljepše za vidjet nego jaku ženu koja zastupa sama sebe i svoju pojavu.
Kad sam ušla u pubertet bila sam jako iskompleksirana svojim tijelom. Bila sam premršava, s prištićima, bez guzice, cecki, lijepe duge kose i čega sve ne... (sva sreća da se ni sama ne sjećam tih svojih gluparija), ali imala sam sreću.
Srela sam ženu u koju sam se jako zatelebala i ako nešto mogu zahvalit bivšima, njoj zahvaljujem najviše. zubo
Znači dotičnoj sam bila jako privlačna i uvijek kada sam ja znala cvilit zbog mojih fizičkih "nedostataka" ona je imala mudre odgovore.
Rekla mi je: Sjena, jednog dana kad budeš zrelija žena shvatit ćeš da se hraniš glupostima. Tek kad budeš mogla neopterećeno ne obrijat noge prije sexa ili naći se s osobom koja ti se sviđa u svom kućnom izdanju i kad budeš zahvalna svom tijelu što si za sekundu izbjegla neku ozljedu tad ćeš biti u stanju prihvatit svoje postojanje u potpunosti. Onda ćeš vidjet svoj pravi potencijal i znat ćeš to pretvorit u svoju dobrobit.
Par godina kasnije, cijeli pubertet i još par godina gore samo mogu reć hvala ti ljepoto, bila si u pravu. Sve mi se od gore navedenog usitinu i desilo i sad sam svjesnija svog tijela nego ikad prije.
Nedavno mi se desila situacija da moj Bilbo i ja ležimo u krevetu poslije strastvenog sexa, zagrljeni dijelimo cigaretu i on me pita da li bi mogao nacrtati moj akt. Nasmijem se svom umjetniku i kažem naravno. Iako je moje tijelo nabacilo par kilica poslije mog ljubavnog brodoloma i guza nije više tako oblikovana, dobila sam love handles i pojavio se malecki trbuščić, ali se osjećam više sexy nego u svom najzategnutijem izdanju. I zašto ne, zašto se i ja na trenutak ne bi osjećala ko nečija Rose.
Iako trenutno trčim da se dovedem u red i da mogu istrčat bar 15 km na Wings for life utrci :D, volim ono što vidim u ogledalu. Nasmijem se sama sebi i idem kroz dan.
Prije sam stalno kupovala Sensu. Obvezno. I unutra je uvijek bio prilog volim svoje tijelo gdje su bile fotke golih teta bez photoshopa, znači pravih stvarnih žena s ožiljcima, nedostatcima i borama. Obožavala sam te stranice. Divila sam im se, proučavala poze, pokrete i linije tijela koji su zabilježeni. I uvijek sam htjela i sama se slikati za sensu, ali je moj bivši dečko smatrao to najglupljom idejom ikad i upućivao na to da će svatko tko vidi te novine vidjeti i moju golotinju. Da, ali kod ove golotinje mi se sviđalo što uopće nije sekusalno playboy nastrojena. To su aktovi koji slave žene skoro na način na koji su to radile stare paganske kulture. I svjesna sam toga da će svatko vidjeti moju golotinju, ali smatram to najprirodnijom stvari. Ova kultura nas je naučila da se pokazujemo odjećom, a skidamo samo da budemo izjebane (pardon na izrazu, morala sam).
Ja sam još uvijek nastrojena za tu opciju fotkanja, tako da se možda i desi.
Nego, da se ja vratim na čitanje bukvice iskompleksiranim ženama... Ja smatram da su ljepota i zdravlje povezani. Tako da zdrava žena je najljepša žena. Mislim, da se razumijemo... ja sam osoba sa autoimunom bolešću, hrpom nuspojava i sranja, ali ne dam se. Nebudem se zapustila. Radim na sebi svaki dan. Pokušavam što više ublažit posljedice, biti što žilavija i snažnija za život i pazit na sebe. I dođu loše faze kad nemrem se ni pomaknut, kad povraćam cijele noći, kad idem na injekcije, ali to je život. I nekad u društvu i prikrivam ako tijelo alarmira da bi samo trebala hibernirat i samo nastavim po svom dok se potpuno ne iscrpim, ali poslije ga nagradim dobrim odmorom, detoksom i terapijom. I zahvalna sam mu kad izdrži to fizičko forsiranje jer zna biti napor nekad. Um mi je brži od tijela. heheh
uglavnom, drage moje, svaka vaša oblina je dobrodošla, par kila se udebljate, par kila izgubite, celulit je zdraviji nego masnoća oko organa, velika stopala znače da ste stabilnije, za tanke usnice trošite manje ruža i to je to... ako ste se udebljele i trome ste- tenisice i trčat, hodat, preskakat vijaču, jest zdravije, a ne manje i eto ga...
budite gurmanke, ne naručujte salatice, dijelite masno sa svojim mužjakom i uživajte u životu...
Ja sam, na sreću, već u ovako mladoj dobi otkrila da muškarci vole zadovoljne, sretne i neopterećene žene tako da stopirajte komplekse i uživajte u životu.
P.S. nemojte se uvaliti u depresiju i samo proždirati sve pred sobom -- žene se prežderavaju jer im fali ljubavi koju onda dobivaju kroz hranu, i onda kad već pređu onaj stadij bucke u haski bucke onda normalno da ih nitko više ne voli jer su predebele i to je začarani krug hrane i njene fake ljubavi. Prava muška ljubav je prava muška ljubav.



Sjena



I heared you're a player... nice to meet you, I'm the coach!

17 ožujak 2015

Womanizer- muški rod, zajebani muški rod, najjedostavnije rečeno: onaj koji se gura u sve u rupice...
u mojem iskustvu s muškinjem dosta sam u nekim prvim vezama bila izigrana baš od takvih tipova... i na kraju te sve žene koje su bile izigrane kao i ja su se međusobno hejtale ko ne znam kaj... sjećam se samo pogleda dotične žene nakon podosta vremena od prekida s istim likom u isto vrijeme... nono žene, stick together!!!
ja nisam bila kučka tad jer nisam znala da on ima neku tamo opasnu djevojku u nekom tamo drugom gradu, osim toga imala sam jedva 16 ženo, znači, bijah puno, puno mlađa od tebe...
anyhow...
nakon par takvih veza, postaješ ekspert koji njuši takve.... raskrinkam ih na prvu... nekako, svladaš to gradivo jadnih pričica i izgovora ili istih spika na koje bi kao trebala past jer im uvijek pale... i osjecas se ko da ih jebeno drzis za muda, kontroliras situaciju i zakompliciras im zivot da žale kaj su te uopće sreli...
mrzim prevarante, muljatore i jebivjetre... ne toliko zbog sebe, ja sam se skoro pa naučila čuvat takvih, ali zbog mojih prijateljica i svih onih pravih žena koje ponesu osjećaji i užitak i onda im sve to dođe ko hladan tuš.
Povrijeđenost, udar na samopouzdanje i na sve buduće socijalne vještine...
Dobru ženu danas treba svijetiljkom tražit, tako da kad ju nađeš, to ne puštaj... to je ono što ja stalno ponavljam svojim muškim prijateljima....
ali, zašto je tako...
zato što nitko nije glup da se da dvaput nasanjkat na istu foru... (dobro, možda netko i je jer želi utvrdit gradivo)...
no, sve ono razočaranje, izdaja, sav taj kaos... to nitko ne želi prolazit... ko je probal, dost mu je...
u većini slučajeva mlađi muškarci su oni kod kojih je obično manji rizik da su muljatori... po mom iskustvu mogu reć da dok sam bila prije kojih par mjeseci na jednom koncertu i tamo se pohvatala s jednim mladolikim (čitaj: par godina mlađim) dečecom, na moje pitanje kad je on mene skužil u tom prostoru, on je odgovoril: pa, otkad si ušla, samo me bilo strah prići ti.... to je onaj odgovor koji nećete dobit od starijeg lisca...
iskren odgovor na bilo koje pitanje... bez prekrivanja, bez epiteta i svih mogućih metafora u laskanju vašem izgledu u nadi da će vam se tu večer zavući u gaće...
i iskreno... počinjem više cijenit neiskvarene muškarce koji ne nude lude avanture i ne obećavaju sve živo od jednom i ne pokazuju se odmah s aureolom na glavi, nego ih postupno moraš upoznavat i dat im priliku...
nisu svi muški svinje i ne znam kaj, samo što ti ženo (sve smo takve) (prepoznaj se tu) (i ti i ti i ti), ti jednostavno ne vidiš one koji su kraj tebe i dobri su... DOSADNI ONI!!! to su ti... dragi, simpatični, ali, eto, samo to su...
ja sam naravno uvijek uvažavala i takve koji su mene obožavali, a ja sam se samo smiješkala i onda sam shvatila to je to i živjeli smo do kraja svijeta dok oboje nismo umrli od bronhitisa... laze
yeah, right... to bas tak ide...
pravilo je zapravo da nikad ne ide... jednostavno ne ide...
prevelike dobrice, preveliki romantičari, preveliki obožavaoci.... iskreno, ne znam ženu koja bi bila s takvim... znam samo svog bivšeg kojem sam ja ljubav života, al eto, napisala sam bivši, pa zaključite sami...
I kaj nama onda žene treba...
ja mislim da nam trebaju neiskvareni, dobri likovi, ali koji će se tu i tamo javit i ne pridavat preveliku pažnju nama... da uz nas furaju svoj film, a ne da smo im mi centar svijeta...
lijepo je kad ti netko tu i tamo prodrma tvoj sigurni svijet i napravi pomutnju i osjećaj da si si malo u oblacima, ali od toga se ne živi... furaj svoj film, on fura svoj, pa se negdje sretnete... i daj svakome vremena da se pokaže... s vremenom maske padaju...
ja sam se dopisivala s jednim amerom jako dugo... i imala sam ogroman crush na njega... i veći nego kaj sam mislila... išla sam spavat uz skype i budila se uz njega... ali, nakon što smo uzeli malu pauzu i počeli se ponovno dopisivat više to nije bilo to... onaj je bio ljut jer je njegov ego propatio moje uzimanje vremena za sebe i moja rezerviranost je bila "neopravdana" tako da eto... kratko, slatko, i gotovo... idemo dalje...
tako da drage žene, ostanite svoje i držite gard dok god same se ne osjećate slobodno da ga spustite, dozirajte opijume na početku i ako vas ko nasanjka samo si posložite to u glavi kao avanturu i idemo dalje...
ne postoji nijedno muško koje je vrijedno patnje... ikad!!!
neka se igra po pravilima... vašim pravilima...


Sjena

Dame biraju, kurvama što ostane...

06 veljača 2015

Dugo ne pisah jer sam zaboravila i ime i lozinku i sve po redu... zapravo, da budem iskrena bavila sam se različitim ljubavnim avanturama... fino oooo yea :D
po dobrom starom običaju nisi zadovoljan, nisi na mjestu, pa ti je svaki hedonizam opravdan. To je barem neka moja filozofija kad si želim oprostit toliko prekršaja.
A ima ih...
Zadnji put sam istaknula kako ću svoje bivše muško izrezat iz cijele slike. Međutim, završilo je kuhanjem zajedničke večere, plesanjem po kuhinji i sexom... završetak: opet svađa, opet drama...
I sve ispočetka... tu smo gdje jesmo... ali, eto bar znam- ne ide....
poslije toga sam u nekoj tamo dalekoj zemlji odlučila posjetiti svog bivšeg za kojeg me vežu lijepe stvari i prijateljski odnos, ali radi mog ovog gore prije bivšeg (Mate Miše Kovača) nisam bila u kontaktu s ovim ( Zečićem). I tako smo ja i Zečić s riječi prešli na dijela....I nemojte me pitat kak je bilo... Odvratno! Ljigavo! Ne kompatibilno! Ništa što ja pamtim kao fizički dobro s njim...
Al bilo i prošlo, pa se ne ponovilo. Dobri smo si, pričamo o svemu... Al je meni drago da sam se ja uvjerila da nije to to i da je i on s nekim razlogom bivši.
Poslije toga sam osjećala veliki poriv okrenuti Mišin broj i obećati mu topli obrok svaki dan i 10-tero male slavenske balavčadi samo da opet budemo skupa. Na sreću nisam.
Da budem iskrena uvijek sam se čudila kako za druge ljude oko sebe ne čujem toliko drame... Kako oni i kad prekidaju, sve to nekak zatrpaju kao mačka svoju veliku nuždu... Nema smrada, nema dokaza... ništa! I onda pričajući s par kolegica shvatim da svačije govno smrdi, samo se mi uvijek pravimo fine....
yeah! nea veze! ja sam usmrdila sve kaj sam actually mogla i idem dalje.
Poslije svog tog ex opterećenja bila sam sama. I bilo je dobro... no, odlučih ja otići na koncert. Ak vas baš zanima bio je Pero Defformero. :D korzet, najlonke, pvc suknjica, kiša/snijeg, lupocet i torbu i idemo... I znala sam da sam u centru pažnje. I divan je osjećaj biti razlog pobuđivanja tolikih testosterona. Ugl. lagano pripita završila sam s jednim zgodnim likom. I na pitanje idemo do mene moj odgovor je bio: može. Pufff, 3 sek... i još na putu sam si mislila o slici koju taj frajer ima u glavi, al sam je brzo zatomila... Previše mi je trebalo da bi to gledala iz neke moralne perspektive... Recimo samo da se isplatilo.
Samo da još spomenem trenutak ujutro/popodne kada smo zajedno sjedili na kavi ne znajući kako se ono drugo zove. i definitivno sam prvi put imala ovakav one night stand...
Međutim, ja nikako da se riješim svoje bivše veze... Onaj osjećaj kao da se i to odvija ciklički. Odlutam i vratim se na svog bradatog Mišu... fali jebemu!
i sad... s jedne strane ponos, a s druge nisu predrasude nego nešto toliko jako kao fiziološka potreba da budeš s nekim...
Al moj ponos je uvijek jači.
Mislim da sam u prethodnom kojem postu već spomenula, ali mislim da se žene uvijek pitaju je li to to... jer što ako neki super kul frajer čeka negdje iza ugla...
E, pa... ja sam čak i otvorila dating site... i nije loše... puno zanimljivih ljudi, sličnih ukusa, pametnih, zgodnih... i da, sad dolazi dio gdje i ja sama sebi želim reć glupačo jedna, al ne ide... nije to to... nitko kao Mišo zubo sad si već zbilja brijem da ljubim Mišu Kovača...
ali, ili mi fali, ili osjećam totalno isprazno... znam da zvuči kao cliche, ali nitko kao on...
a s druge strane prezabavno je izaći van, upoznate nove ljude, osjetiti taj adrenalin, nečiji topli dodir... onako, osjećaš se živ barem tu noć i sve prepustiš zaboravu... a kada svane jutro sve pada u zaborav i ti si opet uzorna grđanka/ seljanka što bi rekla Kolinda, bez ikakvih mrlja na sebi, pa čak ni na savjesti...
Do slušanja, čitanja, i svega toga...
Sjena

 photo 407768a6-cfe3-47d1-8298-d78fd58d54fc_zps1ezem9tj.jpg

Daleko od očiju daleko od srca...

13 studeni 2014

Kad tjedan dana pišeš seminare, početak posta pišeš isto toliko jer ti je mozak u 10. brzini i imaš neke prenačitane izraze i rečenice od tri reda. Ugl. nije da ni sad imam nešto pametno za reć, al moram negdje ispucat sve što se mota glavom.
Daklem, malo sam se strgnula sa lanca. Kad se moja veza raspala imala sam osjećaj slobode ko da me netko pustio iz guatemalskog zatvora. Pluća se šire, krv šiklja u glavu, alkohol teče u potocima, skačeš, plešeš, ljubiš. Ma, rajski brate...
I tako iz tjedna u tjedan. Iz jedne situacije u drugu. Od jednog lika do drugog.
S tim da se još sa strane s par njih dopisuješ tu i tam preko svih živih društevnih veza i interneta.
Ali, moja Anjutka (cimerka s kojom je bilo najljepše živjet) reče: "Sjena, sad ti je super. Znam ja. Dodeš u fazu kad ti je lepo podivljat, izvuć najgore iz sebe, bit kučka i teški hedonist. I buš divljala, uživala, i pusti. To tak treba bit. Za taj tvoj tajni život niko ne treba znat. I to bu ti prva faza. Druga faza ti bude da buš stala, skužila da se osećaš isprazno i da te boli i da nije dobro i pitala buš se kaj ti to radiš u životu. I onda buš se išla preslagivat. I onda buš mirne duše išla dalje i već buš se znala brinut sama za sebe."
I još jedan savjet koji sam primila od dominantnijih žena oko mene: ne vraćaj se na staro, nikad. Ak nije bilo dobro, nemaš kaj više izvlačit nekaj iz toga.
I sve je to tak lijepo. I meni je lijepo. Čekaju me dva- tri koncerta, društvo, alkohol i likovi budućnosti.

No događa se ona filmska scena kad se ona probudi i fali joj taj njen lik u krevetu umjesto lica koje vidi. I osjeća bol u prsima i osjeća da se želi javit, vidjet kak je, zapravo, samo mu sebično za svoje potrebe čut glas.... i napravi ona to. I javi se. I krene neka opuštena pričica, onak, čiji život je zanimljiviji i to. I onda dolazi cviljenje: al ja ne mogu živjet bez tebe, ja bi za tebe metak pobro, ti se žena mog života, što je to tebi tako grozno da mi ne možemo opet bit skupa, al ja ne mogu bez tebe. Sjena, jebemu, hajmo opet bit skupa, čekat ću te cijeli život, jel ti znaš šta sam ja sve za tebe napravio, kučko sebična, nikad ti ni nije bilo stalo. Jebemu, sranje, ajd bok.
Jel može kava? Dan kad smo prekinuli smo se sexali, ne mogu to ostavit u glavi za prekid. Ajmo na kavu.
I pogodi te sav taj očaj, sav taj kaos i ta bol koju smo si tako uvježbano znali nanosit. I onda skužiš kako ste bili naivni klinci u svemu tome, a koliko ste se preozbiljno shvaćali.
I onda me pita kolegica: pa cekaj, Sjena, onak, bar si vi niste prigovarali gluposti i pravili budalu jedno od drugog kak npr. štefica i pero....
Pa nismo draga Ružice, ali mi smo imali samo jedno drugo. Za nas je svijet bio ono mjesto koje je crno i grozno, a mi smo zaštićeni u svojem svijetu koji miriši na sigurnost i toplu jutarnju kavu i poljupce u vrat i vesela iščekivanja kad će onaj drugi stavit ključ u bravu našeg ljubavnog gnijezda. Mi smo bili jedini koji su zapravo bili. Glavne uloge, bez radnje i bez statista.
I onda ti, draga Ružice, stvari i nisu baš onako kako si čovjek zamisli i počinjemo svoje slabosti okretati na onog drugog i pokazivati prstom na njegove mane, glasno se derati, prigovarati gluposti, bježati od vlastitih problema. I onda je taj naš ogromni balon od sapunice pukao i mi smo pali drito na glavu i postali svjesni gušenja u kojem dobrovoljno sudjelujemo.
Ne,mi nismo kao štefica i pero, mi si ne prigovaramo zašto on ima glupe prijatelje i zašto je otišao na kavu, ne, mi si samo prigovaramo ono što mi zapravo jesmo, a to je naša slabost.
I tako ja i moj bivši dilber sutra idemo na kavu. Na kavu na kojoj ja moram ima straight face i hladno držanje da ne pospustim i da prospem se kao puknuta vrećica. I da ne pokažem kako je moj život zapravo zbunjujuć i ne baš posložen. Moram napravit jako bolnu stvar. Trebam odrezat svog životnog partnera i premjestit ga u mapu "stranac". I još dugo ću osjećat da mi fali. Onako, ko ratni veterani amputirani ekstremitet. I njegovo nježno prekrasno lice, i njegova divna osobnost i njegov prekrasan glas i njegova želja da bude dobar prema svima i da se trudi oko ljudi koje voli....- sve će to postati samo uspomena na prekrasnu osobu s kojom su odjednom stvari krenule u drugom pravcu.
I to je to. Iako su stvari daleko od idealnog, barem možeš bit zahvalna što se desilo. Kažu dame biraju, kurvama što ostane. Bilo je lijepo bit dama. Sad su drukčija vremena. Instinkt preživljavanja je nadmoćan, tako da se ni ne buniš. Samo odreži ovo sutra, budi ljubazna prema njemu, odradi to s poštovanjem i ideš dalje. "Život nema time oute ljepoto moja" reče mi jednom moj bivši čovjek.
Sjena

Teško je biti nekom nešto... ne, zapravo, it's fucked up!

24 listopad 2014

Iskorištavanje...
Iskorištavanje resursa, iskorištavanje u svrhu boljitka, podizanja standarda i sl. gluposti. To je valjda pozitivno namjensko iskorištavanje. U politici je to uvijek pozitivna riječ. Iskorištavanje...

Što je s ljudima? Partnerima? Prijateljima? Što je s odnosima....
To je misterij.
Reče jednom Immanuel Kant: : "Djeluj tako da tretiraš ljude, kako sebe tako i druge, uvijek kao cilj, a nikad kao sredstvo!"
I bijaše u pravu lik. Osoba je najuzvišenije biće kojeg si svjestan u svom malenom mizernom životu. OSOBA. Baš zato što imamo realnu slobodu, imamo i obvezu prema moralnom zakonu. Ako je um otvoren prema svijetu, naravno.

No, danas imamo svu slobodu svijeta. Sada je vrijeme u kojem ljudi pristaju na iskorištavanje samo u svrhu prikrivanja nekih svojih malih ružnih osjećaja. Npr. usamljenost. Sve više nas je samih, sjebanih i jebeno usamljenih... Svijet je ko mravinjak. Imamo veliki izbor. I užasan kaos. I onda smo se kolektivno počeli uzimati zdravo za gotovo. Osobu kao sredstvo.

U vezi smo. I super nam je. Dođe pizdarija i nema nas. Odustajemo jedni od drugih. Zato što je svijet tako i tako pun ljudi, pa onda se ništa radikalno neće desit ako zbog dotične osobe ne okrenemo svijet naopačke. I onda se ostavljamo, povrijeđujemo, inatimo. I ostajemo sami. I onda dolazi ova naša usamljenost.
I onda se pokušavamo riješit toga. Kako?
Jednostavno, sviđa nam se odnos žudnje za nekim trećim, preokupiranja misli, idealiziranja nekog petog ili drugi slučaj, da jednostavno nađemo nekog "za povlastice". Onako, ko desert poslije večere, iako smo na dijeti.
I dogovorimo pravila igre i sve je jasno. I igramo se. Znajući otpočetka da negdje mora stat.
Ali, zasad je predobro da bi bilo bitno.
Nema strasti, nema onih predivnih noći kad je jednostavno dovoljno da ležite na plaži, gledate zvijezde i stišćete se naježeni od morskog povjetarca. Nema poznatog mirisa kože, poznatog osmijeha, onog pogleda tijekom orgazma i sitnih malih zajedničkih sitnica.
To fali. Zapravo, ne fali to, fali ta osoba.
No, ujutro se probudiš kao i svako jutro i život ide dalje. I bez tebe. I s tobom. Tako da se spustiš na zemlju i odlučiš preživjet.
I onda se upustiš i u nešto sa strane. Bez neke strasti i emocija. Just because it feels good.
Danas imam prvi, nazovimo to date. I nemam nekih očekivanja ni neočekivanja. Nervozna jesam, leptirići su tu, ali ne oni zaljubljeni, nego oni nervozni jer idem upoznat neku novu osobu. Nije da mi se lik sviđa. Simpatičan je, sladak je, ima dobre fore, al to je to. Da je lik s kojim bih se htjela opće više puta nać- ne. Al nema veze, mlada sam, dajem stvarima priliku, dajem sebi priliku, koristim sve struje ovog svijeta na koje naiđem i dobro mi je. Dokad ide, ide. Kad nebude išlo, onda ću se preslagivat.

Nije dobro dat se iskorištavat, al je ok ako i ti imaš koristi od toga. Samo ti osobno kao osoba znaš svoje granice, Ako nešto ne usrećuje tebe i ne zadovoljava te, samo se okreni i nastavi u drugom pravcu. Ne vrijedi čekati neuzvraćene ljubavi, ali ni one prave. Osoba je cilj, ali ti si također osoba koja sama sebi mora biti prioritetni cilj. Prvo ti, onda svi drugi. Voli se, budi dobra prema sebi i razvijaj se kako god ti duša želi. Svoje resurse ti iskorištavaš. Koliko pametno, na tebi je.
Drži se Sjeno, nisi više mala crna curica kojoj je svijet scary mjesto. Diši duboko, zahvati mirise, okuse, ljepote, čistoće, boje, kaos, kozmos... sve dodiruj i neka dodirne tebe. Ne brini se oko mirisa kože ili lijepih mokrih ociju koje su ti se smijesile. Doci ce neko negdje čiji miris će potisnuti stare uspomene, i nečije oči će zakrpati stare rane. Glavu gore i živi i iskorištavaj kako god hoćeš.

Sjena

Oznake: iskorištavanje

koliko smo obični

17 listopad 2014

A zapravo vrlo neobični i čudni ljudi. Kad se sretnemo stranci smo. Komunikacija ide otežano, zapinje, lomi se kod jednostavnih sitnica i pretvara u nelagodu. Ili si kliknemo ili si mislimo "koji luđak " jebote...
Nekako nakon punih 3 god i sitno staža u odnosu s jednom osobom, sada kada soliram na trenutke imam feeling da mi je teže uspostaviti komunikaciju s random ljudima. Nisam sigurna koja su ono polite pravila i kako ne biti prenapasna osoba ni prenezainteresirana. Onak, nije da me se tiče, al slušam ljude. I kad pričaju teže gluposti i ponavljaju se, a jebiga slušaš ih. Al nekad mi fakat dođe da u trenutku izbacim napetu Sjenu i izbacim sav svoj rage, okrenem se i odem. S druge strane od početka solo nastupa upoznala sam puno novih ljudi. Zanimljivih. I znam da ako neke od njih sretnem u slijedećih godinu dana, a neke uopće bit će to sreća. S nekima se čujem tu i tamo. I to je sve lijepo. Oni su zanimljivi, tebi je zanimljivo, pokušavaš ih dokučit, nemaš svojih sranja tad u glavi i super ti je.
Sudbina je takva da upoznajemo puno ljudi. Svakakvih ljudi. DA bi mi postali bolji ljudi. I to je šarenilo života.

No, ne leži zec u tom grmu. Zec je mrtav pijan u trećem grmu.
Usamljenost. Prilagođavanje samoj sebi. Il koji već klinac.
Ovak. Od kad sam sama radim neke stvari koje prije nisam. Tj, jesam, al kad sam bila baš balavica. I super mi je. Samo sve to radim s malo više soli u glavi. Bolje pazim na sebe ajmo to tak reć. I sve je to predivno. Krv zakuha, miris, okus, vid sve se izoštri i život je lijep.
I onda Sjeni pukne u glavu "Joooj, kak bi se Trnomiru to bilo zabavno". "joj kak bi mu ispricala kak je ovo il ono bilo zanimljivo".
A Trnomira nema. Nije poljubio uspavanu onu tam luđakinju na cracku. Odjahal je na bijelom konju, a ona se onda sama probudila jer joj je dopizdilo čekat više.
Point: Trnomira nema.
Nisam sigurna kako to još odzvanja u mojoj glavi. Sama sam. Žderem, spavam, žderem spavam, spavam žderem. Već sam sam svoj održivi zatvoreni sustav. Bar se trudim bit održiva. Stajat na nogama.
Gladna sam ljubavi. I onda jedem. Il sam prazna osjećaja. I onda jedem.
Ugl. ja sam sebi bila zanimljiva. Uživala sam sama sa sobom. Osjećala se divno u svojoj koži. Bila samouvjerena.
Sad se ne osjećam. Iako imam kamenje na plućima, nemogu plakat. Ništa. Jedna suza.
A ja sam cimizdravka. Al dođeš do ruba kad se sam počneš smijat koliko si zapravo u banani.
I trebaš nastavit dalje. Al sam sebi si bezvezan, sam sebi ne znaš kaj da kažeš, kamoli drugima, za sebe nemaš neke prave riječi. Ma nemaš ništa. I onda je sve više dana kad ostaješ u pidžami, razmišljajući je li to što se sjebala jedna tako divna stvar nešto je dobro ili loše... Ima prednosti kažu, ima i nekih mana navodno. Ja to sve ne kužim.
Ne osjećam, a zapravo osjećam svoju ispraznost. Osjećam prazninu.
Ii to nije ugodno. Obični, neobični, nije bitno. Bitno je valjda da se razumijemo. Iako sam ja tu na popravnom.


Ne znam kako se osjećam oko toga, ali barem više ne gledam njegovu fotku svaki put kad se probudim. I to tužnu prekrasnu facu u trenutku kada je morao otići dva tjedna prije mene s mora.
I pitam se ponekad kako se osjeća, jel mu ide od ruke ono što radi kroz dan, da li mu je kosa narasla...
I onda se sve to istopi i ostaje obična praznina.
A ja se baš i ne snalazim.


Sjena

Oznake: obično

Sva sreća što postoji repeat

09 listopad 2014

Svi mi griješimo. Zapravo, dalo bi se raspravljat o tome što znači griješiti, ali mislim na onaj feeling kad zajebeš sam sebe.
To nije baš lep osjećaj. Ali ona narodna kaže na svojim greškama se najbolje uči.
Al jebem ti ja pogreške. To si prvo posmislim kad zaserem. Ali onda prespavaš, probudiš se ujutro i život ide dalje. Sve se odvija i s tobom i bez tebe. I onda kreneš dalje. I ak opet zezneš misliš si glupačo jedna AGAIN???
I život opet ide dalje. Nikad ne staje vrijeme. Tako da je svaki trenutak vrijedan.
I onda si sam kažeš nemoj bit budala i napravi to opet, samo ovaj put bolje. I ići će. Kad tad. Svijet funkcionira prema instinktu preživljavanja. Za najjače, najodlučnije, najupornije. S tim da je upornost najvažnija. Nikak talent i stanja. Mislim, sve je to ok, al bez upornosti si nigde. I zaslužuješ to jer drugi padaju i dižu se, a ako je tebi ugodnije ležat, e stari moj, prehladi mjehur kaj sad.
I tako opet i opet i opet. Ustani ujutro i napravi sva sranja koja i ne želiš ako imaš veću sliku u glavi. Bitno da je veća rezolucija i da ideš prema tome. Malo po malo. Još je i Platon to znao kad je izjavio "nikad ne obeshrabruj nečiji napredak koliko god spor da on bio".
I to je to. Zato, digni se iz kreveta i napravi čovjeka iz sebe. Ako ne ide stisni repeat i mijenjaj kaj ne pali.


Sjena

Kad nam se putovi sretnu

Danas bijah za stolom sa nepoznatim ljudima. Novim. Možda ih opet sretnem, možda ne... Kartali smo, gledali film, nazdravili i smijali se toliko da osiguramo život na bar još dvjesto godina. A stranci smo.
I nije bitno. Nije opterećujuće, nije bezvezno.
Sve je to s razlogom.
Imam kolegicu koja kaže: "wooow, Sjeno, koji ti uzbudljiv život imaš. Stalno si negdje, radiš kaj god te volja, upoznaješ toliko ljudi, dišeš punim plućima".
haha... to je bilo lijepo za čut, ali na kraju dana se ja opet zatvorim u svoj mali sobičak, zatvorim vrata cimerima i osluškujem. Tad smo ja i Sjena u prvom planu. Kužimo se... I zašt mi srce brže lupa, i zašto sam sretna, i zašto sam ljuta, i zašto plačem il se smijem, il zašto se osjećam ravno ko bonaca s lijepim zalaskom Sunca.
Čak i kad ne znam zašto se osjećam kako se osjećam, opet se razumijem.
Al da se vratim na temu... Znači ljudi u mom životu. I oni koje jednom sretnem i one koji su tu cijeli život.
Svi ljudi koje upoznaš upoznaš ih s nekim razlogom. Da ti u jednom trenutku uljepšaju život, il to rade neko razdoblje ili cijeli život. A oni koji te zaseru... e ti su tu da te nauče pameti i da iz naivne klinke izgrade ženu koju ne iskorištavaju i koja zna brinuti o sebi. Npr. imala sam jako loše cimere, a imala sam i sjajne ljude.
Al bitno je da ignoriraš u životu one koji ti ne odgovaraju, a poštuješ one koji tebe poštuju. Nikad ne voli nekog ko tebi i kome ti nisi poseban. Ne vrijedi. A svoju pravu vrijednost saznaš kad naletiš na ove gore.
Neki moj moto je da nije bitno da li ću opet nekog sresti, čak ni ako me zbilja fascinira ko osoba. Ako je meant to be onda se vidimo. Ako ne bilo je lijepo dok je trajalo.
A sve one loše veze napravile su ženu koja cijeni ono što voli i zna zašto nešto voli.
I najbitnije je izdignut se iz svojih sranja. Postat osoba kakva želiš bit. I nikad ne žalit ostavit za sobom stvari koje su te vukle dolje. Voli sebe najprije jer inače ni nitko drugi neće.
I zato, iako ja svoj život ne smatram toliko uzbudljivim, drugi to možda vide tako jer se oni nisu usudili napraviti step foward i upoznali ljude, upoznali svijet.
Meni je uvijek prekrasno kad se čujem i vidim s ljudima koje odavno nisam vidjela, koji imaju drukčije životne putove nego ja.
To je predivan osjećaj. Kad mi se najbolja frednica javi, a 10 je vremenskih zona od tebe, il kad ti se javi bivša cimerica i podijeli s tobom vijest da je upala na faks iako se niste ispričale već mjesecima.
Tih mojih par ljudi je moj siguran mali svijet, a svi oni koje upoznam uokolo su začin koje svemu na kraju daje bolji okus.
Ono kad udahneš zrak i milo ti je.
E, to je taj feeling.
Sjena

Oznake: prijatelji

Početci, početci, početci početaka... Ili koliko puta krećemo iznova....

25 rujan 2014

Ovo je moj drugi, treći, peti blog. Ali, svaki je poseban i svaki je nekako na svoju stranu jer svaki je pisan u različitom periodu mog odrastanja i kad se vratim na ove stare vidim jednu mlađu Sjenu koja je još naivna i puna energije i gorčine prema cijelom svijetu.
npr. jedan od zadnjih postova tamo negdje na jednom od prvih blogova je o tome kako me ništa ne može više ostaviti bez daha. Da me ništa više u životu ne može više očarati, napraviti da u trenutku zavolim život, svemir, naporne ljude, sve...
I onda nemogu vjerovat da se s vremena na vrijeme kad me život poklopi vratim u takav mind state.
Imam lošu životnu fazu, al koja traje već godinu dana. Ahh, valjda je potrajalo zbog klimatskih promjena i 24 satnog mjenjanja godišnjih doba. Ugl. znam da svi znaju za fazu kad sve jedno za drugim ruši. I onda se pitaš koliko dobra osoba ostaješ u svemu tome. Koliko možeš ostati dobra i neoštećena osoba kad te sve oko tebe nagriza, krade energiju, uništava i onu jednu zraku sunca kroz oblake. Svima nam je teško jer je život težak. Ali, najgore je kad počnemo gubiti ljude oko sebe.
Moj neki moto u odnosu s drugima je da treba uvijek biti ljubazan jer nikad ne znaš priču one osobe kojoj se dereš u slušalicu da joj jebeš sve po spisku jer su ti isključili preplatu ili kad ni ne pogledaš djedicu koji te moli da mu samo nazoveš kćer jer nema busa. Uvijek budi ok. I to se vraća. U malim sitnica.
Ali što je s ljudima s kojima smo najintimniji...
Stalno svjedočim da je u ljudskoj naravi da se zapravo najgore ponašamo prema ljudima koje volimo. Opet na sitnicama. Ono kad ego počne progovarat i svi za obiteljskim stolom imaju najbolje riješenje. Ili kad partneru prigovorim za kašnjenje koje nije imalo neki strašan utjecaj na bilo što.
Zašto svojim ljudima važemo sitnice? Zašto svoje ljude pozivamo na red?
Da li je to krinka da sakrijemo svoje nedostatke? Svoju nesigurnost?
U svemu smo sami. Od trenutka kad se rodimo do trenutka kad umremo mi smo individue s pregradom našeg tijela koja dijeli naš skriveni osobni svijet i svijet izvan nas koji vrvi drugim pojedincima, pulsira životom, vrevom, kreacijom Svemira.
Ali, svi se negdje podsvjesno bojimo samoće. Zamislim dan kad se probudim i sama sam na svijetu. I ne, nije kul.
To je jedan od primitvnih nagona u čovjeka, da se veže u zajednice, razmnožava i opstaje. Kao instinkt preživljavanja.
I onda se nađemo u zajednici i ne snađemo se. Kažu da zaljubljenost traje prve tri godine, a ostalo je stvar navike. Nakon nekog vremena uzimamo se zdravo za gotovo. Više nismo očarani da se cijeli svemir posložio da se nađemo, više ne vidimo one zadivljujuće talente bića koje volimo.
Gdje smo mi to? Kada smo prestali biti prijatelji? Kada smo postali tako nesigurni, sputani, i nezadovoljni sobom? Kada smo prestali biti oni mali ufurani klinci koji su se sreli na kamenom molu?
I koliko puta oštećeni krećemo ispočetka?
postajemo stranci....
Sjena

Oznake: koliko taje ljubav

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.